Dozvoljavamo li sebi da pogriješimo? Kroz priču o mom iskustvu učenja bubnjanja

Zvuk bubnjeva je taj koji me pokreće, nožice odmah tapkaju u ritmu, krv "proradi", pa je u meni s prisustvovanjem na trance dance radionicama i yoga is music druženjima, sve više rasla želja da ga i naučim svirati. Pronašavši učitelja koji mi je ulijevao povjerenje i činio se blag i podržavajući, započela je moja avantura sviranja djembea, a s njom i upoznavanja sebe. Dakle, škola i pol :).

Vrlo brzo nakon početka početne radionice, osvjestila sam prvo uvjerenje vezano uz priču o savršenstvu. Naime, kada bih učila nove dionice koje nisam odmah mogla savladati, primijetila sam (u roku od 5-10 min) da ja stanem i čekam da dođe do dijela koji znam, dok ostali polaznici radionice bubnjanju nešto, bez obzira što to još nije točno ona dionica koja se traži. Tu smo dakle, misao u koju vjerujem - "Ili savršeno ili nikako", i nekako znam da nije vezana samo uz bubnjanje. Sva sreća da sam prohodala prije nego što sam usvojila ovo uvjerenje. Sjećam se kako sam bila sretna kada sam zaredala to da bubnjam umjesto da dignem ruke, iako ne znam točno reproducirati ono što se traži. Jeeeeeeeeeeeeeeeeeee, prešli smo s nikako na nekako!

Ali tu nije bio kraj ove priče o savršenstvu, već se ona zahuktava s pojavom nastupa te neminovnih usporedbi s kolegicama bubnjarkama (uspoređivala bih se ja i s muškima, al' eto u našoj skupini ih nije bilo, osim učitelja s kojim sam imala dovoljno mudrosti da se ne uspoređujem). Za nastupe nisi mogao bio spreman, jer je naš voditelj dan-dva prije nastupa, odlučio promijeniti aranžman, uvesti neke nove dionice koje nismo imali vremena uvježbati ili jednostavno spojiti više skupina. Za jednog jarca koji voli biti spreman, isplanirati sve, uvježbati, ovo je bilo prilično izazovno, da ne velim frustrirajuće, koliko god osvijestila da je bolje pustiti da te nosi život nego ući u trenutak s idejom kakav taj trenutak treba biti. I tako sam trenirala svoje povjerenje, ako ni u koga drugog, onda bar u voditelja da zna što radi.

S nastupima je postalo jasno u kojem grmu leži zec, a to je da sam prešla s "ne smije se griješiti" na "ok je pogriješiti, al' ne zaozbiljno" ili drugim riječima ok je pogriješiti dok učim nešto, al' ne dok se izlažem javnosti. Ovo javnosti može se široko shvatiti, i zapravo ispada da ne trebam biti vidljiva dok nisam savršena. A savršena bi značilo da sam onakva kakva je moja slika o savršenosti, netko tko ne griješi i ima sve segmente života posložene. E tada se mogu izložiti pogledima drugih. Zanimljivo i nerealno, jer tko zapravo stvarno želi biti tako robotički savršen?! I kao nakon što se to jednom desi - sve posložim onda to ostane posloženo, jer zapravo se ne dešava život dalje. Aha, baš. Nakon što mi je laknulo kada je prijateljica prije jednog nastupa rekla da ipak ne može doći, shvatila sam kako mislim da me niti najbliži ne trebaju vidjeti dok griješim. A to je takav apsurd, jer podršku najviše trebamo upravo tada. Baš sam nedavno negdje pročitala "vrednija je ruka koja te dočeka kad padneš od 100 ruku koje te dočekaju kad dodješ do cilja." Zašto sebi uskratiti te ruke podrške na putu?! Bar jedan par ruku bi mogao bit tu za nas - naš vlastiti. Kako bodrimo djecu kada naprave svoje prve nesigurne korake, pokušavaju imitirati nešto, ili napraviti neku radnju, tako možemo i sebi zapljeskati i reći "Bravo" kada učimo nešto i nismo još vrhunski u toj radnji. Ma zapravo zašto ne uvijek - "Zeznula si, pa šta?! Bravo jer radiš najbolje što znaš". A ovdje ću još citirati komentar učitelja nakon što što sam s njim podijelila ovo što sada pišem: "Kad dozvoliš sebi da nešto ne znaš, tada to možeš naučiti".

A usporedba s drugima... E to je posljedica odrastanja u našem kompetitivnom društvu, a dobro i moja mama je tu uplela prste, s pitanjima nakon što bih se vratila iz škole s četvorkom - "Jel netko dobio 5" ili "Koliko je dobila ...?". I tako nekako ispadne da si dobra samo ako si bolja ili najbolja. E ovdje nisam bila najbolja, zapravo često mi se činilo da sam najslabija karika, a to je nešto na što nisam bila navikla. Zanimljivo, ovaj aspekt se javio u bubnjanju, nakon što sam mislila da sam ga prošla u poslovnom segmentu. Naime bila sam ljuta na sebe jer nisam bila odlična (poput mog kolege) na poslu za koji sam izgubila interes. Opet jedno nadasve zanimljivo razmišljanje. A što bi bilo da se ne uspoređujemo s drugima niti sa zamišljenom slikom sebe: naše umijeće, naš izgled, naš glas, naš talent, naš tempo, ne bi mogli biti ništa manje nego savršeni, jer ono što jeste je upravo onakvo kakvo treba biti, stoga je savršeno.

I što se dogodilo s bubnjanjem, zapravo, kad sam na neki način digla ruke od toga da trebam dobro bubnjati i prihvatila da mi baš ne ide (iako drugima ide), i da je i to ok, krenulo je na bolje. Jedan dan sam došla na probu i jednostavno osjetila da se dogodio neki skok u mom bubnjanju. Al' u stvari "ja" nisam napravila ništa, niti sam ja digla ruke svojom odlukom, niti sam prihvatila stvari kakve jesu jer je tako bolje, niti sam se popravila svjesno, niti sam vježbala doma išta više nego ranije. Došlo je to samo od sebe u pravom trenutku. I nije bilo rezultat truda, već opuštenosti. Na toj probi nisam bila u mislima o tome kako nešto ne mogu, kako bih trebala bolje, kako nisam dovoljno dobra. Umjesto povedena tim mislima, bila sam prisutna, a kako sam bila prisutna, tako sam slušala, a kako sam slušala tako sam i svirala. I uživala.

Dakle, ljudi dragi, sva ova priča samo da bih poručila vama i sebi ovo:

Slobodno pogriješite, dozvolite sebi da u ovom trenutku znate to što znate, možete to što možete, budete to što jeste, nešto zeznete. Vjerojatnost za pogrešku je ionako to veća s tim što se više trudite da ne pogriješite. A još bitnije, sloboda koju osjetite kada se ne ljutite na sebe jer ste pogriješili i ne opirete onom što jeste ("pogrešci") je neopisiva, čisto prisustvo. Osim što ćete naučiti nešto iz te pogreške (jer eto, baš je ona trebala da se dogodi, pa je zapravo pogreška savršena), dobra vijest je da mi ne vrijedimo zato što nešto radimo savršeno ili samo kad nešto radimo savršeno (čitaj bez greške). Mi vrijedimo zato što jesmo, savršeni smo jer smo živi. I još dobrih vijesti - mi ne možemo učiniti ništa da bismo bili sretni, što znači da niti ne moramo. Ma koliko mi napravili nešto savršeno prema našim kriterijima, ili imali karakterne osobine koje su blizu naše slike o savršenstvu, to nam neće donijeti ono čemu u konačnici težimo - sreću, kao što ste vjerujem već iskusili. Ona je ionako bezuvjetna i iskustvo sreće također dolazi samo od sebe, neovisno o vanjskim okolnostima. Ako je sada ne osjećamo, samo nas jedna misao dijeli od nje. Možemo se prestati truditi raditi nešto savršeno ili biti savršeni prema našoj slici o savršenstvu. I jednostavno biti.

P.S. Ako vas zanima kakva sam bila na nastupima (njih 5 zasad) - griješila sam, ali na posljednjih par sam se i zabavljala , a i prilično me je zabavilo promatrati što sve mogu zeznuti i na koje načine :)