O jednoj smokvi i vrtlarenju :)

Ne možemo kontrolirati prirodu, ona ima svoj tijek. Čak i kada zasadimo neku biljku - mi joj možemo pomoći da raste, osigurati joj najbolje uvjete, prihranu, vodu, dovoljno svjetla; možemo je staviti u zatvoreni prostor gdje joj neće prijetiti vremenske nepogode ili neke druge opasnosti. I unatoč svim tim kontroliranim uvjetima, nećemo dobiti plod od danas do sutra. Njoj treba vrijeme. A i sve to neće biti jamstvo uspješnosti da će do ploda doći. I kad se plod pojavi, ne može se istog trena ubrati. Opet treba vremena. U mom vrtu nalazi se golema smokva. Prepuna je plodova, finih i slatkih. Posadile su je - ptice. Najele su se plodova negdje u susjedstvu, pokakale sjeme i izrasla je nova smokva. I razrasla se, bez neke posebne brige i njege. Zapravo, sve što joj je bilo potrebno dobivala je iz prirode. Nitko od nje nije zahtijevao da bude velika, da ima veliki urod i da stvara veliki hlad. A sve nam je to dala. Dopustili smo joj da postane najbolja verzija sebe, sama od sebe, u vremenu koje joj je bilo za to potrebno. Zanimljiva je stvar kako sami sa sobom često ne postupamo tako. Postupci sa sobom sličniji su kontroliranom uzgoju. Sve bismo htjeli od sebe (nerijetko i od drugih) odmah i sad. Pokušavamo staviti sebe pod kontrolu, svoje emocije, svoje misli, svoj cijeli život, požuriti procese učenja, želimo skrojiti sve po svojoj mjeri da zadovoljimo neke svoje zadane kriterije koji za nas predstavljaju uspjeh ili obilje. Da se razumijemo, biti uspješan i živjeti u obilju nije ništa loše i prirodno je težiti samorealizaciji. Ali proces je ono u čemu dolazi do kratkog spoja. Kontrola emocija - jadne li tuge, jadne li ljutnje, jadnog li tek straha... Koliko ih se sramimo! Nije ni čudo što nas rovare k'o svrdlo, potkopavaju, sabotiraju, čine zavidnima, jalnima, frustriranima, ukočenima, ukopanima. Pa i ne mogu nam drugačije dati do znanja da su tu kad im ne dopuštamo da uopće postoje. A naš su sastavni dio. Pa onda iz straha stavljamo i misli pod kontrolu uvjeravajući se kako ovi mali crvići Tuga, Strah i Ljutnja tako neće izmigoljiti na površinu jer eto - stiže raj, obilje, mi smo sretni i u miru, amen. Drži se to tako neko vrijeme, a obećani raj ne stiže. Treba se jače pritisnuti! Zgaziti crviće! A raj je i dalje negdje tamo u vremenu "jednom kad..." Plodovi se ipak pojavljuju, ali nas frustrira što tako sporo napreduju. Imamo zacrtan plan kako nam život treba izgledati i kad nam što treba stići, jer, eto, imamo datum kad treba ubrati plodove, a oni su još zeleni. I sve to bez povjerenja u sam Život, s velikim Ž, koji možda za nas ima i puno bolji plan od onog što smo mogli zamisliti. Gledam tu svoju smokvu i inspirira me njezina veličina i urod, nije bilo težine u njezinu rastu i razvoju. Dobivala je sve što joj je bilo potrebno u pravom trenutku - dobivala je ono što joj je Život darovao - i sunce, i kišu i hranu iz tla. Rasla je svojim tempom, na svoj način, bez prisila i forsiranja. Svaka njezina grana dobila je svoje mjesto pod suncem. I daje tako slatke plodove, velike i sočne. Uživam ja, a i ptičice :). I zahvaljujem prirodi i Životu što odabiru prave trenutke za prave stvari...