Osjećaj odbačenosti – tko tu koga odbacuje?

Svi smo se nekad osjetili odbačenima. Taj osjećaj koji je mješavina neugodnih emocija nastalih vjerovanjem u hrpu misli o našoj vrijednosti i poželjnosti nije lako opisati. Tuga i razočarenje su tu jer: „On(a) me je odbacio/la“.

A je li to stvarno istina? Što se zapravo dogodilo?

Možda On nije želio ući u vezu s vama, ili je Ona prekinula vaš odnos, možda su Oni odabrali drugog kandidata za posao, suradnju, itd. Teško da je neko od tih osoba rekao: „Ja te odbacujem.“ A čak i da jeste, mi smo ti koji smo događaj koji se dogodio, nedobivanje određenog posla, nepostizanje željene bliskosti s nekim, činjenicu da mi nismo ti koji su «odabrani» protumačili na način: „Ja sam odbačena“. Povjerovali smo u tu misao i zatim pronašli dokaze koji je potvrđuju.

Bol dolazi iz te rečenice „Ja sam odbačena“, kojoj još dodamo ono poznato „jer...“ koje obično završi sa „nisam dovoljno dobra“ ili „drugi su bolji“ (što zapravo znači isto). I tako smo ono što je netko napravio ili nije, okrenuli protiv sebe, zamislivši da to itekako ima veze s nama jer mi nismo OK, nešto ne štima s nama... A što drugi misle, govore i rade nema veze s nama, već samo s onim što oni misle, o sebi, životu, nama (ali nikako ne sa stvarnim nama). I sami znamo da se ono što mi mislimo o samima sebi mijenja; i nama je ono kakvi smo teško za opisati, a kamoli drugima. Da, da, znam - zar drugi nisu naša ogledala, a nije li to sebičan način gledanja na život - što god drugi naprave, ja se mislim što to znači o meni, ili to znači da ja....ja , ja i ja, i meni , meni i meni.. A možda ipak nije uvijek sve zbog mene. Ali, mi mislimo da to što nismo odabrani govori o nama, ništa dobro naravno, i ta priča o nama koju smo sami izmislili ili smo se složili s drugima koji su je izmislili je ono što nas boli. To je zato što mi možemo osjetiti samo ono što mislimo iz trenutka u trenutak, a nikako direktno vanjsku okolnost. Probajte sada to testirati: događaj je isti – i dalje nemate taj posao, niste s tim dečkom/curom, jesu li vaši osjećaji isti kada razmišljate o tome bez te rečenice „ja sam odbačena jer…“. Zamislite da taj koncept odbačenosti uopće ne poznajete, što biste tada mislili o istom događaju i kako biste se osjećali? A što biste osjećali kada biste razmišljali u ovom smjeru i povjerovali ovim mislima:

A što ako mi to što nisam u vezi s njim, ili nemam taj posao, možda samo pokazuje s kim i gdje ne treba da budem sada. Možda je on bio moj idealan parter, možda će biti, ali sad nije - nije jer moj idealan parter želi biti sa mnom, a onda ovaj koji ne želi trenutno jednostavno ispada iz izbora. I to sada, ne zauvijek, ne nikada više (toga nema, ima samo sada) - što će se dogoditi u budućnosti ne znamo, ali sad je tako. Što ako ja nisam kriva? Što ako nitko nije kriv? Što ako je sve OK baš ovakvo kako je sada, i ja i on(a) i situacija je upravo onakva kakva treba da bude? Što ako smo mi bili upravo onakvi kakvi smo mogli i trebali biti u danom trenutku? Što ako je sve što se dešava uvijek najbolje za svakoga? Ako je najbolje za njega da nije sa mnom sada, onda je i za mene najbolje da nisam s njim, jer ničija sreća ne odvija se na uštrb tuđe sreće. Ako je za neku osobu sada bolji taj posao (budući da ga je ona dobila, a ne ja), to znači da je i za mene bolje da budem bez tog posla. Možda je stvarno istina „Rejection is God protection“ ili „Rejection is Gods redirection“. Možda ja ipak ne mogu biti sigurna što je najbolje za mene. Možda sam vođena u pravom smjeru. Možda me čeka nešto puno puno bolje, osoba ili posao s kojom ću biti kompatibilnija. Možda sam ja sasvim u redu, vrijedna ljubavi i pažnje, sasvim sposobna iako to drugi ne vide sada.

Možda sada drugačije gledate na odbačenost. Pardon - „odbačenost“. I možete vidjeti da je samo iluzija, da smo je sami izmislili. A zapravo mi odbacujemo sami sebe, shvaćajući situaciju osobno te vjerujući u ograničavajuće misli o vlastitoj vrijednosti (nisam dovoljno dobra, da sam bar drugačija, pogriješila sam, da sam bar napravila ovo, ili da bar nisam napravila to...). Iako, i to odbacivanje sebe je iluzija, jer pravi Mi smo čisto prihvaćanje. Taj Ja je uvijek tu, i ništa ne odbacuje jer je u njegovoj prirodi da obuhvati sve. Neugodni osjećaji koje imamo kada vjerujemo u neku misao samo pokazuju da to nije naša istina. Što smo bliže našoj istini to sa sobom nosi oslobađajući osjećaj, lakoću, bistrinu, sreću.

Za nas je sada dobro biti sami ili ne raditi na željenom poslu jer ćemo možda tako otkriti istinu, da smo OK, bili s njim/njom ili ne, imali taj posao ili ne, jer ništa izvana ionako nema kontrolu nad tim kako se osjećamo i ne može učiniti da osjećamo ono za čim čeznemo. Sve što želimo zapravo, ti osjećaji mira, ispunjenosti, sreće, slobode, već su tu, u pozadini svih misli kojima smo ih zakrili. Posao koji želimo, partner i odnosi koji će tek doći, koji su kompatibilni s nama, koji su zaista naši (a ono što je naše ne može nas zaobići) samo su dodatni bonus, a prava sloboda i sreća dolaze iz uvida tko mi jesmo, kao i svjesnosti da naša vrijednost ne dolazi iz naših okolnosti i da je neupitna (pa zato ne može biti umanjena time što je drugi pa niti mi sami ponekad ne prepoznajemo).

Za nas je sada najbolje ovo što jeste, vidjeli mi to već sada ili kada ova situacija bude daleko iza nas. Ali Svemir, Bog, Život, Izvor, Univerzalni um, kako god to nazvali je dobronamjeran, a ne osvetnički, sama je ljubav, a što ljubav može nego voljeti, i to svakoga bez iznimke.