(Ne)znanje

Znanje je moć, od njega se raste, šire nam se horizonti i jasnije vidimo, razumijemo sebe, druge, svijet... Žeđ za znanjem utkana je u našu ljudsku prirodu. Svaki dan proširujemo svoje znanje iskustvom i to nikada ne treba zanemariti. Dapače.

Ali sada malo riječi i o neznanju. U većini slučajeva, neznanje u nama budi sram, možda stisne naše gumbiće za osjećaj manje vrijednosti. Nitko ne voli etiketu neznalice jer ona za sobom povlači i nepovjerenje, nepouzdanost, strah... Nisu baš najugodniji doživljaji, zar ne? I onda želimo znati što više da nam se takve situacije ne događaju prečesto. Želimo znati - SVE! E, ne može baš uvijek :)... Svako znanje u trenu može postati zabluda.

U nekom momentu ta želja za znanjem, ili u najmanju ruku - za prikrivanjem neznanja, svjesno ili nesvjesno može prijeći u pretpostavke i projekcije. Projekcija je samo napredna pretpostavka, a obje su neznanje, slika nacrtana u umu po uzoru na dosad proživljeno. Izrodile su se u nastojanju da svemu damo oblik i definiciju, pa tako i nečemu što nam je nepoznato i neizvjesno. Nepoznato i neizvjesno plaše, ponajviše zato što o njima ništa ne znamo. Kao nekomu tko je mnogo pretpostavljao (a i projicirao), spoznaja da ne moram znati sve bilo je pravo olakšanje. Ne moram znati kako će se nešto odvijati, koji će ishod biti, slobodna sam dopustiti si iznenađenje.

Uvidjela sam da je neznanje tako širok prostor prepun potencijala u koji se može utkati bilo što u beskonačnim mjerama. Zapravo, neznanje je blaženstvo. Povjerenje. I sve mi se više čini da je granica između znanja i neznanja vrlo mutna i nejasna. Pitam se postoji li uopće.

I danas pretpostavljam, možda u manjoj mjeri nego prije jer ova spoznaja ostala je u pozadini svih mojih misli. I kad pretpostavljam (ili shvatim da sam otišla korak dalje u projiciranje), u meni zazvoni da imam slobodu ne znati. A kad smo slobodni, i ono što nas plaši postaje manje bitno i manje ograničavajuće.