Nesigurnost Vol.2

Našla sam se u jednoj situaciji gdje sam, pred gomilom nepoznatih ljudi u trenutku kad se nisam osjećala baš energično, već naprotiv - pomalo ranjivo, morala izvesti nešto što mi je inače mačji kašalj, što radim s lakoćom i sigurnošću. Ovaj put nesigurnost me zaskočila, preplavila i učinila to da želim samo što prije završiti demonstraciju i sjesti na svoje mjesto, u svoju sigurnu zonu. Naglas sam rekla da imam tremu i da zato malo brzam. Možda je to bilo opravdavanje, pokušaj ublažavanja black outa koji mi se dogodio (čak sam dotičnu vježbu nazvala i pogrešnim imenom). Nije mi bilo nimalo ugodno, pogotovo jer je moja unutarnja kritičarka imala štošta reći o toj temi. Osjetila sam osude i prosudbe drugih, stvarne ili ne, meni su u tom trenutku bile stvarne.

Nesigurnost je bila moja česta pratiteljica, može se čak reći i životna suputnica, saboterka, rušiteljica radosti. Stručnjakinja da se pojavi u onim trenucima kad mi najmanje treba. Koliko sam puta bila i ljuta na nju i žalosna zbog nje. Koliko se samo puta nisam voljela upravo zbog nje. I u jednom trenutku, možda i u fazama rada na sebi, povjerovala sam u to da je ostala negdje iza mene, daleko. Malo sutra. Zaboravljena i ostavljena, iskočila je sada i pritisnula gumbiće za sram, neugodu, čak i bol.

Potom se dogodilo se nešto što je zapravo bilo ugodno iznenađenje. Kako je vrijeme teklo, promatrala sam svoju nesigurnost i kritiziranje sebe, promatrala sam iznova u mislima cijelu situaciju. Shvatila sam da je izgovaranje „Imam tremu“ pred tom nepoznatom gomilom bilo priznavanje njezina postojanja. Da, upoznajte nesigurnu mene. Nesigurnost želi biti viđena, priznata. Dio mene je nesiguran i ne sramim se tog dijela. Nisam zbog toga manje vrijedna, manje draga Bogu ili Univerzumu, nisam zbog toga manje voljena. Ta spoznaja vrijedna je svake situacije koja nam nije ugodna, u kojoj nismo onakvi kakvi bismo htjeli biti, onakvi kakvi mislimo da moramo biti. Uvijek smo na pravom mjestu u pravo vrijeme, onakvi kakvi trebamo biti, proživljavamo ono što nam je u tom trenutku dano da proživimo. Naposljetku, u ovom smo tijelu da prođemo kroz iskustvo življenja, a ono je vrlo šaroliko i raznoliko, katkad je ugodno, katkad neugodno. Poanta je da si dopustimo proživjeti to. Da budemo ljudi koji žive ljudsko iskustvo. Iskustvo nas neće umanjiti ili obezvrijediti, jer iskustvo nije biće koje mi jesmo, to je ono što proživljavamo.

Danas-sutra možda će se ponoviti situacije poput ove. Možda tu neće biti nesigurnost, nego nešto drugo, jednako ili možda čak i više neugodno ili bolno. No jedno znam – sNo jedno znam – spoznaja koju sam dobila ovim iskustvom donijela je mir koji se ne može narušiti – a time sve misli (ili emocije) gube svoju težinu i moć.

sram