iluzije

Razbijanje iluzija koje smo, obično jako dugo, gradili o drugima jest bolno, ali sa sobom nosi veliko oslobođenje. Ne lome se samo naše misli i uvjerenja o nekome koga smo stavljali na pijedestal, lome se i mnoga naša uvjerenja kojima smo sebi oduzimali slobodu biti onakvima kakvi jesmo. Nekomu se divimo, smatramo da ima neku super osobinu, crtu, neku malu dozu onoga što bi baš eto nama trebalo da ispunimo svoja očekivanja ili bolje rečeno sliku o tome kakvi mislimo da trebamo biti. Možda ih gledamo kao očinske ili majčinske figure, ili si ih postavljamo kao uzore. I pritom si oduzimamo svoju vrijednost, ne sagledavamo sebe kao "ja sam što jesam, i to je sasvim dobro", nego krene "ja nisam ..." i povuče cijeli vlakić popratnih "da sam ..., bilo bi tako divno", "da sam bar ja ...", "oh, zašto (ni)sam ..." i sl.

Valjda je u prirodi iluzije da prije ili poslije pukne - a kada prođe razočarenje, bol i sve što to pucanje nosi sa sobom, nastupa novi pogled na druge - vidimo ih kao ljude, od krvi i mesa, koji imaju "nesavršenosti", koji su ranjivi i koji... "griješe"! Ne podudaraju se s tom slikom savršenstva koju smo naslikali oko njih. No slika je dvodimenzionalna - i samim time ograničena naspram bezbroj dimenzija na koje se proteže naše biće. Ispod te boli, razočarenja, ljutnje skriva se i nešto lijepo - razumijevanje. Jednaki u nesavršenosti, kao i u nastojanju da je prikrijemo. Izmiče nam to da smo upravo zbog toga savršeni, jedinstveni i posebni. Ta samonametnuta slika o onome što mislimo da trebamo biti postaje smiješna jer je samo slika. I kako više razumijevanja imamo prema sebi, nekako nam ti drugi postaju bliži, možda čak i draži. Jedino što pijedestala više nema, a i nema više potrebe da tu bude.