Pismo najdražoj kritičarki

Moja draga Kritičarko,

Toliko vremena provodimo zajedno da zapravo ne znam ni kako je živjeti bez tebe. Obraćaš mi se kroz tuđa usta, katkad se vješto prikriješ tako da si usmjerena na druge pa ne prepoznam tvoj glas. A znam da najviše voliš naša zajednička druženja, kada smo tu samo ti i ja. Kao stare prijateljice. Znaš biti tako rječita i glasna da ne čujem ništa drugo, a i ne stignem doći do riječi. Iskreno, nije mi uvijek lako s tobom jer ti najčešće povjerujem i pomislim da je slika koju daješ stvarna. Tvoje su me riječi ubadale u moje najbolnije rane, a nitko ne zna gdje su skrivene tako dobro kao ti. Nitko me ne poznaje tako detaljno kao ti.

A sada je trenutak da ja kažem nešto tebi, moja najdraža K. Želim zaboraviti svaku povrijeđenost i ljutnju uzrokovanu našim nesporazumima i upoznati te bolje. Želim razumjeti da iza svakog tvog suda stoji uvjerenje da nešto treba biti usklađeno s nekom nepostojećom idejom. Uvjerenje se usadilo jer ni ti ni ja nismo znale drugačije. Razumijem tvoj strah da ćeš biti sama, odbačena, nevoljena i da on brusi tvoj oštar jezik kirurškom preciznošću. Shvaćam da i tebe bole naše rane, da ne želiš ponovno biti povrijeđena i ranjena i jasno mi je da se bojiš, pa tko ne bi? Nikad ti nisam znala reći da te volim, sva mi je pozornost bila na onome što govoriš. Shvaćam da si glasna jer te boli usamljenost i odbačenost. Zapravo i ne želim da ušutiš, samo želim da me čuješ, da mi dopustiš da te zagrlim i kažem da te volim. Mi ćemo uvijek ostati zajedno, ništa na ovom svijetu ne može nas rastaviti – i bez obzira na ono što se zbiva izvan nas, mi smo nerazdvojne. Možemo li pokušati podupirati jedna drugu? Mislim da je došlo vrijeme za to, a i imamo dobre temelje -uspješno smo preživjele sve što nam je dao zajednički nam zadatak zvani Život. Zajedno smo snažnije.

Volim te!