Bol zbog gubitka

Dragi moji, ako prolazite kroz iskustvo tugovanja i žaljenja zbog gubitka osobe koju volite ili bilo čega što je za vas važno, suosjećam s vama u vašoj boli. Iako se čini na trenutke (koji se opet ponekad čine kao vječnost) da je neizdrživa, i ova bol će proći. „This too shall pass“ je bila jedna od najutješnijih rečenica koju sam pročitala tijekom mog iskustva žalovanja i otkrila sam da je istinita jer „stalna na tom svijetu samo mijena jest“. Nakon što je moja devetogodišnja parterska ljubavna veza završila, osjećala sam beznađe, besmisao, tugu, zapravo cijelu jednu listu ne baš ugodnih emocija (preko osjećaja usamljenosti, odbačenosti, nevoljenosti do očaja). Tada sam mislila da ne mogu biti sretna pa i da ne znam živjeti bez dotadašnjeg partera, i vjerovala sam toj misli. Trebalo je preboljeti iluziju zajedničke budućnosti; sve što sam mislila da će biti, ispalo je da neće. Usamljenost, osjećaj praznine i „slomljenog srca“ bili su moji svakodnevni gosti, mjesecima. I kada bih pomislila, evo prošlo je, znalo se vratiti jednakim intenzitetom. Samo svaki put trajalo je kraće dok se onda i intenzitet nije počeo smanjivati. Kada bi se nakon perioda mira ponovno pojavile razne nijanse tuge, osjećala sam se u prvi tren još gore nego prije, jer „zar ga još nisam preboljela“, „ja to ne mogu podnijeti opet“, ja nikad neću krenuti dalje“. Te dodatne misli su zapravo samo uvećavale moju patnju, odnosno od boli su gradile patnju.

Dodatno, u tom razdoblju često sam se osjećala neshvaćeno od strane prijatelja i obitelji, jer oni su vjerovali da nitko nije umro, da ja doživljavam to preintenzivno i da jednostavno trebam krenuti dalje (po njihovoj procjeni to sam trebala već 7 dana nakon raskida). A sve što sam ja zapravo htjela bilo je da se osjećam onako kako se osjećam i da to mogu podijeliti a da budem prihvaćena, da mogu briznuti u plač kad god mi dođe, da me drugi saslušaju, razumiju, bez da mi daju savjete ako ih ne tražim, da budu tu za mene u smislu da mi daju prostora da budem kakva god bila u trenutku. Naravno da nisam dobila to iskustvo, jer sam imala i sama misli koje su osuđivale moje emotivno stanje. A drugi, ne samo zato što su me voljeli i teško im je bilo gledati me dok patim, nisu mogli i zbog svojih neprerađenih tema biti u prisustvu neugodnih emocija. Mama mi je rekla da ne može podnijeti da me gleda takvu, da želi da budem dobro - sad. Na poslu sam dobivala dobronamjerne savjete kako trebam sakriti svoje osjećaje. Poruka koju sam dobivala je da - treba staviti osmjeh da lice, zbog „neprijatelja“, a bome i prijatelja. Tada sam shvatila koliko je u našem društvu, a tako i u nama samima, ugrađeno to vjerovanje da trebaš biti dobro. Nama je teško biti u prisustvu osobe koja je tužna, razočarana, bezvoljna, koja trenutno osjeća neugodne emocije, jer nas podsjeća na vlastitu neugodu. Ne možemo biti u miru tada, već imamo potrebu nešto učiniti, reći, promijeniti, „spasiti“ osobu ili joj bar nacrtati osmijeh. Koja je to poruka koju svi tako rano dobijemo u životu – tzv. negativne emocije trebamo skrivati jer nisu poželjne, nisu OK, a samim tim ni mi nismo OK kada ih osjećamo. I onda povjerujemo u to, i kada osjećamo neugodne emocije tada se javi sloj misli koji ih osuđuje ili nas što ih osjećamo i tada osjećamo sram, stid, krivnju, nemoć i osjećaj da nešto nije uredu s nama budući da ih imamo. I naravno posljedica toga je da se osjećamo još gore nego prije. A sve, baš sve emocije su samo široka paleta ljudskog iskustva i sve su normalne i prirodne, i u nama postoji kapacitet da ih osjećamo sve.

Misli poput - "zašto se to meni događa", "ne bih trebala ovo osjećati nakon svega što znam" "trebala sam do sad već ovo preboljeti", "zar nije prošla faza ljutnje", samo produbljuju otpor prema emocijama koje su sada tu, a što se više opiremo to više ne puštamo prvotnoj misli i emociji koju je ona pobudila da prođe. Emocije su samo energija u pokretu (e-motion), i njihova priroda je da samo prolaze, poput misli koje su uzrokovale emociju. Zapravo nema faza žaljenja, iako nas psiholozi uče suprotno. Odnosno ima ih, ako vjerujete u njih. Činjenica je da osjećamo ono što mislimo, iz trenutka u trenutak i da mi ne možemo osjetiti direktno vanjsku okolnost, već samo misao o toj okolnosti. Ma koliko stvarno izgledalo da osjećamo vanjsku okolnost, ma koliko se mogli zakleti da je to tako, to jednostavno nije istina. Sjetite se da čak u istom danu kada ste doživjeli gubitak, ma koliko bili preplavljeni šokom i tugom, bar na trenutak kada se neka druga misao pojavila koja nema veze s vašim gubitkom, čak ste mogli osjetiti mir ili sreću ili oboje. Isto tako misao o tome da vam fali i nedostaje osoba koju volite a vašeg odnosa više nema, može se javiti i nakon 6 mjeseci, 2 godine, 20 godina…, i to je OK. Kao i tuga koja će se javiti kada mislite o tome. Mi živimo u iskustvu našeg trenutnog razmišljanja. Tako da nema faza, jer već sljedeći tren može doći misao bistrine, koja će zamijeniti ljutitu misao ili tužnu misao ili misao nevjerice, i vratiti vas opet u stanje mira. A taj mir možemo čak osjećati u pozadini, onaj osjećaj da je sve OK, ma koliko na površini osjećali tugu ili druge ljudske emocije. I iz stanja tog mira i bistrine često možemo vidjeti blagoslove koje nam donosi gubitak. Ja sam ih jasno vidjela tek kada je sve prošlo, iako su bljeskovi bistrine dolazili i usred "faze tugovanja". Osim što sam vidjela da je istina da nešto u meni nikada ne može biti slomljeno pa niti taknuto, i da sam snažnija i prilagodljivija nego što sam mogla i pomisliti, imala sam priliku uvidjeti i osjetiti istinu, doći „bliže sebi“ i osloboditi se ograničavajućeg vjerovanja "da za moju sreću i mir trebam biti s osobom koju volim" točnije da je za moju sreću potrebno bilo što da bude drugačije nego što jeste u ovom trenutku. A kako sam se oslobodila odnosno točnije bi bilo reći kako je došlo do tog oslobođenja? Dok sam se utapala u tuzi - nije išlo, dok sam se očajnički trudila da se oslobodim tuge - nije išlo, dok sam vjerovala da se ne bih trebala osjećati kako se osjećam - nije išlo, dok sam se trudila da prihvatim tugu (naravno s ciljem da nestane tj prođe;) ) – nije išlo. Ali došli su trenuci, sami od sebe, u kojima sam se osjećala sjajno, a da su moje vanjske okolnosti ostale nepromijenjene. Bivši partner je bio na drugom kraju svijeta, budući parter nije se pojavio, radila sam posao koji nisam voljela, nisam imala novaca koliko sam mislila da mi treba, a ja sam bila sretna. Bilo mi je jasno ono što nisam mogla ni pomisliti da ću reći kada se dešavalo, ali da je taj gubitak na neki način pokretač nečeg najboljeg što mi se moglo dogoditi, jer istina je da se ništa ne dešava nama nego kroz nas, za nas, za naše buđenje, osvještavanje, dublje viđenje istine. Takvi trenuci bezrazložne sreće su neprocjenjivi jer jasno vidite da vanjske okolnosti nemaju veze s tim kako se vi osjećate. Tada sam uvidjela i da mogu voljeti bivšeg partera koji je na drugom kraju svijeta, a da ne moram čak biti niti u kontaktu s njim, a kamoli u partnerskom odnosu i da bez obzira na to što on osjećao ili ne osjećao prema meni, kada osjećam tu ljubav prema njemu, ja se osjećam ispunjeno.

Naravno da to nije trajno stanje, da su se u meni i nakon tih uvida ponekad javljale stare misli o nedostatku, gubitku. Ali trajno je utoliko što ste u pozadini vaših misli ma kakve one bile, svjesni da su to samo misli, pa čak i ako to zaboravite u trenutku kada jako povjerujete u svoje misli, vrlo brzo će vam doći podsjetnik na prirodu misli. A i svjesnost nije tu da nas izvuče iz ljudskog iskustva, niti joj je to svrha. Svrha života je živjeti odnosno proživjeti iskustvo ma kakvo ono bilo, a gubitak bilo koga/čega što je za Vas bitno, može biti izrazito bolno iskustvo. I dozvolite sebi da tugujete i da se osjećate kako god se osjećate, što god drugi pa i vi sami mislili o tome. Sasvim je OK da se osjećate kako god se osjećate u trenutku, ništa nije krivo niti s emocijama koje osjećate niti s vama dok ih osjećate. Da nešto nije trebalo biti, ne bi se dogodilo, da vaše emocije ne trebaju postojati, ne bi ih bilo. Vi ne trebate ništa, ne trebate čak ni prihvatiti svoje emocije u trenutku, one su već prihvaćene inače ne bi bile dio vašeg iskustva. A svjesno prihvaćanje dolazi samo od sebe, tako da se ni za to ne trebate truditi. Sve će doći samo od sebe, u pravo vrijeme pa i to prihvaćanje. Svijest da je sasvim OK misliti sve što mislimo i osjećati sve što osjećamo, bez obzira koliko to bilo neprihvatljivo našoj okolini ili koliko se god ne sviđalo nama samima, već čini puno.