Mudrost tijela

Tijelo je mudro i samo nas upućuje u ono što nam treba. Simptom ima svoju poruku, a ona je individualna i jedinstvena za svakog ponaosob. Jedino što treba je osluhnuti i slijediti upute vlastitog tijela, dopustiti mu da nas vodi onamo gdje se osjeća kao kod kuće.

Događalo mi se da sam pri pojavi nekog simptoma odmah hrlila u potragu za nekom knjigom, nekim člankom ili sl. da vidim što mi taj simptom želi reći. Ponekad bi mi pronađena informacija koristila, rezonirala bih s tim što piše, tražila bih i (ponuđeno) rješenje, no rezultati nisu uvijek bili to što sam očekivala. Ali ono što se češće događalo bilo je sljedeće: trudila sam se vjerovati u to, često si nabijajući i krivnju (ah, ta krivnja... :) ) da (eto, opet!) ne prihvaćam neki dio sebe, ne prihvaćam to što tamo piše i zamjerala si unutarnji otpor.

Bilo je tu i savjeta bliskih i manje bliskih ljudi s raznim interpretacijama mog/mojih simptoma. A u meni je umjesto ozdravljenja bujala zbunjenost, ponekad i ljutnja, a ponekad i očaj, jer su se sve one misli zamjeranja samoj sebi ponovno javile. Idealni put prema zdravlju, nema što!

Prelomila me je jedna malo jača upala grla. I jedan telefonski poziv.

Probudila sam se s osjećajem temperature u tijelu, sve me boljelo, svako gutanje podsjećalo me na šaku žileta, glas je jedva izlazio iz mene. Nazvala me jedna draga osoba, ali kad je čula moje kreštanje, hroptanje i slične pokušaje glasanja, njezin poriv da mi pomogne bio je jači od svega i krenulo je : "To ti je zato što... bla bla bla. Moraš... bla bla bla". Iskreno, više se i ne sjećam što je sve bilo na mjestu ovih bla bla blaa. Pustila sam je da priča svoje. Znam da nema zlu namjeru i znam da je jednostavno takva. Zahvalila sam joj na brizi i završila razgovor. Događalo se da me takvi dobronamjerni savjeti (koje nisam uvijek tražila) i razljute, ali ovaj put sam mirno poklopila.

U meni se nešto prelomilo. Sve što sam htjela je jednostavno biti bolesna u tom trenu. Osjetiti grlo, tijelo, slabost u njemu. Bez interpretacija, bez traženja uzroka, bez kopanja po literaturi, po podsvijesti, svijesti, sjećanju, ovom, onom... Bolesna bez ikakve misli. U potpunom miru.

Savršen trenutak za bivanje u sadašnjem trenutku. Dopustila sam si da mi tijelo samo poruči što je ono što mu treba. U tom trenutku to je bilo ležanje i odmaranje. Najbolji način da ozdravim. Uz dodatni osjećaj slobode i nevjerojatnog olakšanja. Koji dan kasnije bila sam kao nova. I zdrava.

Ne mogu reći da otada nisam bila uopće bolesna - dapače, tijekom godina pojavljivali su se i puno veći zdravstveni izazovi od upale grla, ali moj doživljaj bio je sasvim drugačiji - naučila sam slušati svoje tijelo i poruku koju nose simptomi, a i da ih slušam kada mi govore što je tijelu potrebno. A i naučila sam da bolest (ili simptom) nije nužno neprijatelj kojeg se silom prilika moramo otarasiti. To je samo putokaz za put prema sebi, a potom i od sebe prema svijetu. Ne znači da zato neću težiti zdravlju i njegovu održavanju, ali ako se već pojavi simptom, bolest ili neka bol - mogu ih prihvatiti i "saslušati".

Danas tu i tamo bacim oko na literaturu, interpretacije simptoma, pitam za savjet ako želim. Ali dobiveni odgovor može i ne mora rezonirati sa mnom, vjerujem onomu što mi kaže tijelo. I dopuštam mu da mi to kaže na način koji njemu najviše odgovara. Tako ćemo izabrati ono što nam je u tom trenu najbolje za oporavak.

Jasno mi je da je zamjeranje samoj sebi, koje sam osjećala zbog otpora, neprihvaćanja, krivnje i još koječega, bilo tu jer sam dala moć nekom/nečem drugom da me vodi. Ali očito je i to bio dio puta do spoznaje da se može i drugačije...